subota, 09.06.2007.
"A moment like this...
...some people wait a lifetime, for a moment like this some people search forever..."
(Avgust 2007 - Jun 2008)
-Bozic
-docek nove 2007
-bratov 18 rodjendan, februar
-bratova matura, maj
-putovanje u Bec, oktobar
-5 meni bitnih rodjendana
A ja necu biti tu...
Post Scriptum:
I Seve izdaje album tek na jesen, a ja nemam gdje u Americi da ga kupim.
četvrtak, 03.05.2007.
It must have been... Love?
Ja nemam za cilj da se udam po svaku cijenu.
Vecina djevojaka smatra da ce se jednog dana ipak udati.
Ja ne spadam u vecinu.
Nije da sad ja mislim da se nikada necu udati, vec ako se udam super udata sam, ali ako se ne udam opet super voljela sam i bila sam voljena.
To je moj cilj, ne zivotni vec neki drugi, ne znam. Da volim i da budem voljena.
I naravo, zelim djecu, svoju. Licno svoju.
I mogla bih da zivim sa djecom i covjekom kojeg volim iako nisam udata.
Taj papir mi i nije mnogo bitan. Ali opet i da sam udata bila bih podjednako sretna.
Jedino sto zelim da je da kad budem starica od preko 80 godina, da imam nesto lijepo cega cu se sjecati.
Pa makar to bile i propale ljubavi.
I naravno jednog starca pored mene isto preko 80 godina, bez obzira hoce li mi biti muz ili jos uvijek vjerenik ili decko.
The gratest thing you'll ever learn is to love and be loved in return.
subota, 14.04.2007.
Bla bla...
Vec je april mjesec. Imam jos 4 mjeseca, manje-vise, do odlaska.
Bas je lijepo vrijeme, moze se cak u kratkim rukavima napolje. Uh, koliko sam samo to cekala. Poceli su turisti, svakog vikenda ih vidim kad odem na kafu subotom ujutro. Uvijek neki smijesni, stari sijedi, u kratkim pantalonicama i kosuljicama sa fotoaparatom oko vrata. Jos kad se starac i starica drze za ruke, ma presmijesni su. Ali nema ih dugo... samo preko proljeca. Valjda idu na more, kao i svi. Jer kad pocne ljetnja sezona svi idu na more.
Treba danas da nazovem savjetnicu u americkom konzulatu. Ne smijem da zaboravim.
Sad mi nesto pade na pamet. Boze, kako ljudi odjednom postanu stranci. Ne znam zasto se to desava, ali postoji osoba, sa kojom se znam od rodjenja, i bile smo nerazdvojne 14 godina, i onda... Odjednom sve se nekako srusilo, sad se javimo jedna drugoj cao-cao. Odjednom pocele smo rijetko da se druzimo, sve manje smo vremena provodile zajedno, sve dok nismo potpuno izgubile kontakt. Ali ja sam pokusavala svo to vrijeme nekako da povratim sve sto je bilo, mada kad osjecas neku dozu ignoracije i hladnoce, to ti nekako i ubije zelju. Jedno vrijeme mi je cak i bilo tesko zbog toga, a sada sam manje-vise hladna. Ostala mi je samo u sjecanju urezan jedan lijep period djetinjstva, nista vise...
ponedjeljak, 02.04.2007.
"Nemoj da ideš"
Na prošlom blogu sam spominjala da sam se prijavila za testiranje američkog konzulata za razmjenu učenika... I desilo se ono čega sam se najviše bojala, prošla sam. I kad me pitaju jesam li sretna, kažem jesam... Ali nisam. Ne, nisam.
Zašto?
Zato što mi nije lako otići sad kad rizikujem mnogo toga.
Zato što mi se sve to čini dalekim.
Zato što ne znam šta će se sve dogoditi dok mene ne bude bilo tu.
Zato što mi je ovo jedan od najljepših perioda u životu.
Zato što ništa što tamo postoji neće moći da zamijeni ono što ja imam, ovdje.
Zato što ni moje društvo neće biti isto kad se vratim.
Zato što ni ja više neću biti ista.
I kažu mi da ni u kom slučaju ne bih smjela da ne odem. Ali oni ne znaju i ne vide ono što znam i vidim ja. Postoji još mnogo njih koji bi dali sve da odu, i na kraju ja budem izabrana.
A meni se ne ide.
Znala sam da će tako i biti.
Najbolje stvari uvijek dolaze onda kad nam najmanje trebaju...
1. Ne odem, i do kraja života se pitam šta bi bilo da sam pošla...
2. Odem, i za godinu dana, ništa ne bude onako kako je sad...
A sad je predobro, da bih tek tako otišla...
"Ideš li?"
"Idem..."
"Nemoj da ideš..."
petak, 23.03.2007.
...
Pocinje snijeg da pada, i stajem na prozor, gledam pahulje... Prolaze mi slike kroz glavu, i gledam neki crnobijeli slow motion. Zima je, nosim onaj proslogodisnji kaput i trčim, ne znam ni sama gdje, trčim, valjam se po snijegu. Iza sebe čujem samo glasan smijeh, dobro poznati smijeh, koji sam do tad čula već milion puta i stajem, jer mi je upravo palo na pamet da sam sretna. Sretna sam što pored sebe imam prave prijatelje, jer znam da mi sa njima isto tako može biti lijepo i u prostoriji sa 4m2. Nastavljam da trčim, jer znam da mi možda nikad neće biti ljepše nego što je u tom trenutku.
Čujem iz susjedne sobe da me neko doziva... i prekida slow motion.
"Sretni nikad ne razmišljaju o sreći. To je posao za nesretne. Svi primijete sreću u nesreći, a o nesreći u sreći razmišljaju samo blesavi. I iskusni..."
Đorđe Balašević
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
The show must go on...
Samo jos jedan nastavak...Nastavak price jedne Purple Sheep, koja u avgustu 2007 putuje za Ameriku. Naravno blog je tu prije odlaska, za vrijeme boravka, i nakon povratka iz Amerike:) Ukoliko se ne preselim...
Ljubicasta - vrlo pedantne i emocionalno uzdrzane osobe, povremeno deluju jednolicno ili dosadno na svoju okolinu. Oni zive iskljucivo u sadasnjosti i racionalno grade svoju buducnost. Upravo zato je naziv purple:)
Update:
Tvoje suze mi sude
jer sam to zasluzila,
a kaplja kad potece
u dusu me zapece,
ka i otrov ubija
jer sam te izgubila...
ONE - Ima ih 5, i svaki dan smo zajedno. Moglo bi se reci da su mi prave prijateljice. Svaka od njih mi je potpuna suprotnost, pa ih vjerovatno zato i volim:)
"Prijatelj je netko ko zna sve o tebi i svejedno te voli"
RayBan design made by Purple
.